OnePlus 2

Pametni telefoni kao džepna računala dosegli su fazu koja je otprije poznata starijim računalnim entuzijastima. Fazu kada su se na tržištu nudile komponente, a rađale su se brojne tvrtke koje su nudile svoju kombinaciju tih komponenti. Većina danas dostupnih pametnih telefona su upravo to, mala računala sklopljena od komponenti kupljenih na slobodnom tržištu. Svoju priliku tu su vidjele i kompanije koje nikad prije nisu proizvodile telefone kao i nove kompanije osnovane upravo s tom svrhom. Većina takvih proizvođača danas dolazi iz Kine i dobar dio njih ruši stereotipe o kineskim proizvodima niske kvalitete (stereotipe nastale iako se i uređaji poznatih i dugovječnih tvrtki također proizvode u Kini).

Jedan od tih proizvođača nastao je s vrlo ambicioznim ciljem “ubijanja” svih top modela pametnih telefona poznatih proizvođača. Ne mislim na doslovno ubijanje već na tržišno pariranje koje se u engleskom jeziku naziva ubijanje pa je svoje telefone nazvao flagship killerom ili po naški uništavačem perjanica njihove ponude. Ime tog proizvođača je OnePlus i svojim prvim telefonom pobudio je veliko zanimanje tržišta. OnePlus One je u trenutku pojavljivanja bio nešto najjače što se moglo kupiti ili da budem precizniji što se baš i nije moglo kupiti. Tvrtka je telefon prodavala kroz sustav pozivnica. Na tržište su pustili određen broj pozivnica za kupovinu, a onda su ti kupci nakon kupovine mogli proširiti još nekoliko pozivnica. Povremeno bi OnePlus pustio setove pozivnica da dodatno proširi krug odabranih kupaca. Proizvođač je takvim sustavom distribucije osigurao da proizvodnja uvijek prati potražnju i da otprilike zna koliko telefona treba proizvesti jer im je marža bila daleko manja nego konkurenciji pa si nisu mogli priuštiti puna skladišta uređaja koje ne mogu prodati. Sustav pozivnica je na prvu probudio želju za telefonom i potaknuo medije na pisanje o OnePlusu. Prvi mjeseci su se pokazali uspješnim za OnePlus. Međutim umjesto da ukinu taj sustav pozivnica kad je telefon postao poznat i kad je postalo jasno da ga puno ljudi želi kupiti, nastavili su inzistirati na njemu što je odbilo mnoge kupce i na kraju skresalo prodajne brojke daleko ispod potencijala koji je telefon pokazivao.

Drugi pokušaj

Ove godine u srpnju najavili su drugi model svoje serije uništavača perjanica – OnePlus Two. Pristup je bio dosta sličan – napucaj telefon s vrhunskim komponentama i prodaj ga putem pozivnica. Međutim dvojka je podbacila i nije postala predmet želje gadget entuzijasta. Nekoliko je razloga tomu.

OnePlus Two uopće nije toliko jači od konkurencije i nedostaju mu funkcije koje se očekuju od jednog ubojice konkurencije. Njegov Snapdragon 810 muče problemi poput prejakog zagrijavanja pri dužem izvršavanju zahtjevnih zadataka. U telefon nisu uključene tehnologije poput NFC-a ili bežičnog punjenja baterije. Nije moguće proširiti memoriju telefona, a bazni model dolazi s danas sramotno malih 16 GB. Također OnePlus i dalje inzistira na svom iritantnom sustavu pozivnica. S druge strane cijena je vrlo konkurentna kao što je to bila i s prvim modelom. Međutim, danas na tržištu egzistira preko nekoliko renomiranih kineskih proizvođača s jednako konkurentnim cijenama, a neki i s boljom ponudom.

Komponente

Krenimo sa seciranjem samog telefona.

OnePlus Two je uređaj koji prima dvije SIM kartice, obje nano formata. Meni ta opcija trenutno nije nužna, ali držim da je zgodno imati je. Tim više što će tu mogućnost ponuditi rijetko koji flagship poznatih proizvođača. Većina ljudi danas želi razdvojiti privatnu liniju od poslovne i zapravo se čudim kako Samsung, HTC, LG i drugo to nisu prepoznali.

Kućište telefona napravljeno je od plastike, magnezija i stakla. Od magnezija je izrađen okvir, plastična je pozadina, a ekran pokriva Gorilla staklo četvrte generacije. Primijetio sam na testnom primjerku nekoliko oštećenja od padova od kojih je jedno na staklu – odlomljen je rub, tek djelić milimetra, jedva vidljivo, ali staklo nema pukotina od tog nesumnjivo nezgodnog pada. Pozadina mi se posebno svidjela, izrađena je od plastike s teksturom finog brusnog papira što znači da mi je telefon uvijek čvrsto bio u ruci unatoč kliskom metalnom okviru. Pozadina je izmjenjiva i dobavljiva u nekoliko uzoraka. Uglavnom se radi o teksturama drveta i jedna s uzorkom kevlara koja bi bila moj izbor. Sve u svemu kvaliteta izrade ovog pametnog telefona je sasvim u ravnini s iPhoneom, Galaxy serijom ili HTC-ovim One telefonima.

Kad smo se već dotakli iPhonea moram spomenuti klizni prekidač na boku ovog telefona. OnePlus Two je ugradio mogućnost promjene postavki zvukova na telefonu pomoću tog prekidača, bez otključavanja telefona i diranja ekrana. Princip je vrlo sličan takvom prekidaču na iPhoneu. Ideja je za svaku pohvalu i uopće mi nije jasno zašto to nemaju svi drugi proizvođači pametnih telefona baziranih na Androidu. Na žalost OnePlusov prekidač kliže u smjeru najduže stranice telefona što znači da ćete ga nekad slučajno aktivirati izvlačeći telefon iz džepa. Apple je to riješio pomicanjem tipke u smjeru debljine (najkraće stranice) telefona.

Konektor za punjenje na novom OnePlusu sve je prisutniji USB-C. Priznajem da se radi o daleko praktičnijem rješenju od microUSB-a. Čini se kao da će konstrukcijski podnijeti daleko više zlostavljanja, a korisnik ne mora razmišljati na koju stranu će ga orijentirati prije uključivanja. Izvjesno je da će ovaj konektor u dogledno vrijeme zamijeniti microUSB, ali za sad su kablovi i punjači rijetki što znači dosta skuplji od aktualnih baziranih na microUSB standardu.

Ekran dijagonale 5,5 inča i razlučivosti 1080p ima izvrsno automatsko namještanje pozadinske rasvjete u odnosu na svjetlo u okolini. Osim odlične automatike koja namješta razinu pozadinskog osvjetljenja, ekran ima i vrlo velik raspon između najsvjetlijeg i najtamnijeg osvjetljenja. U potpunom mraku pozadinsko svjetlo se može toliko smanjiti da nimalo ne “vrijeđa” oči dok je na suncu čitljivost vrlo dobra. Možda bi se našao koji uređaj s boljom čitljivošću na jakom suncu, ali OnePlus Two svakako spada u sam vrh.

Reprodukcija boja nije vrhunska, boje malo vuku na hladno i nedostaje im živosti. Pri ruci sam imao Xiamovijev Mi4i čiji ekran je ponudio nešto ugodniji prikaz boja. OnePlus Two nema nipošto loš ekran, ali kad top model s aspiracijom da budeflagship killer bude nešto slabiji od nekog modela srednje klase (treba reći da Mi4i ima natprosječno kvalitetan ekran za svoju klasu) onda to treba pribilježiti.

Osobno me veseli činjenica da je OnePlus odlučio zadržati razlučivost ekrana na 1920 x 1080 jer na dijagonali od 5,5 inča doista nema nikakve potrebe za višom razlučivošću. Držim to rasipanjem hardverskih resursa i traćenjem baterije. Nadam se da se kineski proizvođači neće povesti za HTC-om, Samsungom, Sonyjem i ostalima koji bespotrebno nabijaju rezoluciju na ekranima veličine dlana.

Performanse fotoaparata u OnePlus Two su jako dobre. Solidne fotografije dostojne jeftinijeg kompakta može danas napraviti svaki pametni telefon srednje i više klase – dok je na suncu. Manji dio ih u tome uspijeva kad je oblačan dan i kad se fotografira u zatvorenom. OnePlus Two to može, iako postoje pametni telefoni s boljim fotoaparatima.

Zvučnici su na OnePlus Two postavljeni na donju stranicu telefona, slično kao na iPhoneu. Pozicija je nešto bolja za gledanje videa nego na telefonima koji imaju zvučnike na zadnjoj strani, ali ovo nipošto nije vrhunsko rješenje kao što to nisu ni zvučnici ugrađeni u telefon – iznad prosjeka, ali nipošto vrhunski.

OnePlus Two podržava zaključavanje telefona otiskom prsta njegova vlasnika. Ovu mogućnost nisam isprobao. Nazovite to paranojom, ali ne volim pohranjivati svoje biometrijske podatke tamo gdje ne moram tako da ćete se o funkcionalnostima ovog dijela telefona morati saznati negdje drugdje. Žao mi je.

Solidna baterija

Najčešća mana modernih pametnih telefona je baterija. Tek nedavno proizvođači su odlučili podariti nam baterije koje će nas provući kroz cijeli radni dan. OnePlus je imao sluha za taj problem od svojeg nastanka. Nastavio ga je i na modelu Two.Baterija kapaciteta 3.300 mAh bez ikakvih će problema progurati cijeli dan s puno surfanja preko mobilne mreže kombiniranog s dosta gledanja multimedije. U mojim rukama modeli stari godinu do dvije zahtijevaju punjenje polovicom dana. OnePlus Two je bez ikakvih problema izdržao do večernjih sati, a može se reći da sam ga iznadprosječno koristio zbog ograničenog vremena testiranja.

Valja napomenuti da baterija nije dostupna korisniku. Zadnja stranica telefona se može ukloniti, ali je baterija ispod dodatnog sloja plastike. Njena promjena zahtijeva intervenciju servisa.

Oxygen

OnePlus je počeo svoju priču s odličnim CyanogenModom, ali se, na žalost, brzo razišao s njima i u svoje telefone počeo instalirati Oxygen OS – svoju inačicu Androida baziranog na verziji 5.1. Oxygen mi se svidio jer se zapravo radi o minimalnim intervencijama u izvorni Android koji je u novijim inačicama vrlo zreo funkcionalan operativni sustav. Nekoć, u rano doba Androida, velike nadogradnje su imale smisla. Danas one postaju više teret nego prednost. Dobar primjer je Samsung koji se toliko zapetljao u TouchWiz da možemo slobodno reći da je njime upropastio hardverski vrlo dobre uređaje Galaxy serije.

Zagrijavanje

Problem pregrijavanja Snapdragona 810 meni se nije često manifestirao. Vjerojatno zato što rijetko igram igre koje do krajnjih granica naprežu hardver telefona. U zadacima kao što su intenzivno surfanje, gledanje videa i čitanje problem zagrijavanja se ne manifestira. Malo duže igranje zahtjevne igre već podiže temperaturu telefona na malo neugodnu razinu, ali plastična poleđina je ne prenosi na prste u mjeri da bi bila neizdrživa.

Cijena i dostupnost

OnePlus Two koji sam isprobao je verzija s četiri gigabajta radne memorije i 64 gigabajta memorije za pohranu. Po meni to je jedina verzija koju se isplati kupiti, 16 gigabajta bez mogućnosti nadogradnje danas je premalo pa makar koštao 60 eura manje. Cijena koju OnePlus navodi za europsko tržište je 339 eura za 16 GB model s tri gigabajta radne memorije i 399 eura za verziju 64GB/4GB – uz pozivnicu naravno. Srećom uređaji se povremeno pojavljuju u slobodnoj prodaji na web trgovini honorbuy.com. Tamo je cijena viša za 20-30 eura, ali nema pozivnica i telefoni u pravilu stižu iz europskog skladišta što znači da nema carine i petljanja oko uvoza.

Dobro: vrhunske performanse, cijena, sklopka za promjenu postavki zvuka, baterija, operativni sustav, podrška za dvije SIM kartice, pozadinsko osvjetljenje ekrana i njegova regulacija, fotoaparat.

Loše: kupovina putem pozivnica, iritantna promotivna kampanja, postojanje 16 GB modela u ovoj klasi uređaja, kvaliteta prikaza boja na ekranu bi mogla biti bolja, nema NFC, nema bežično punjenje baterije, nema servisne podrške.

Po cijeni od 400 i nešto eura ovo je izvrstan pametni telefon i ako se odlučite na kupnju nećete pogriješiti. Najveće otegotne okolnosti mu uopće nisu nedostatak NFC-a ili nemogućnost nadogradnje memorije već sustav pozivnica za prodaju i pomalo istrošena i odbojna kampanja „flagship killera“.

Vrlo je važno da imate na umu da ni ovaj kineski telefon nema mrežu servisa koja će vas zbrinuti u slučaju da mu se dogodi neki kvar. Vjerojatno je da ćete nešto uspjeti napraviti direktnim kontaktiranjem proizvođača, ali to će zahtijevati određenu spretnost i sasvim sigurno plaćanje nekih poštarina. To je jednostavno rizik koji sa sobom donose cijenom povoljni telefoni iz Kine.

Hvala Davoru na višetjednoj posudbi svog telefona 🙂

Tekst i slike: Goran Maravić