Turska vojska, ili preciznije dijelovi turske vojske, u večernjim su satima 15. srpnja 2016. godine pokrenuli vojni udar usmjeren protiv predsjednika Erdogana i njegovih pouzdanika. U subotu 16. srpnja (kada je ovaj tekst nastao) jasno je da državni udar nije uspio, ali još uvijek nije sasvim jasno tko stoji iza njega. Da li su to dijelovi vojske vjerni Ataturkovoj doktrini prema kojoj vojska mora biti čuvar sekularnosti države (praksa koja baš i nije spojiva s modernom demokracijom zapadnog tipa, ali u svijetu u kojem pucaju islamističke bombe uzet ćemo što se nudi) ili dijelovi vojske vjerni Fethullahu Gulenu, kleriku koji je izbjegao u SAD i vrijeme provodi u molitvi na privatnom imanju u Pennsylvaniji.

Gulenov status klerika čini mi se nespojiv s Ataturkovim nasljeđem strogo sekularne države. U turskoj vojsci već su provođene čistke s izlikom povezanosti zapovjednog kadra s Gulenom. Skloniji sam vjerovati da Gulen nema ništa s jučerašnjim i današnjim događanjima u Turskoj već da je svaljivanje odgovornosti na njega osobni Erdoganov sukob s čovjekom. Ne bi bilo prvi puta da Erdogan državnu politiku preumjerava radi osobnih animoziteta (npr. Asad). Sasvim je moguće da je vojska željela nastaviti Ataturkovo nasljeđe i pokrenula vojni udar bez Gulenova utjecaja. U tom slučaju vjerujem da su imali prešutnu podršku nekih vanjskih subjekata, no o tome malo kasnije.

Pobunjena vojska krenula je napadom na TV stanice, na sjedište obavještajne službe, na interventne jedinice policije te se pozicionirala na važnim mostovima i trgovima. Bombardirali su parlament i predsjedničku palaču. Mostovi, trgovi i zračna bombardiranja parlamenta i palače predstava su za javnost dok je zauzimanje komunikacija i udar na vladi odane i sposobne jedinice sigurnosnog aparata nužnost da bi se omogućilo što brže i bezbolnije preuzimanje vlasti. Čini se da je planer vojnog udara uzeo predložak iz prošlog stoljeća jer se napad na komunikacije sastojao od zauzimanja državne televizije i drugih utjecajnih televizija, potpuno je zanemario internet i mobilne komunikacije te društvene mreže. Danas svaki građanin s pametnim telefonom i pristupom internetu može pružiti informaciju zainteresiranoj javnosti. Često se tu radi o uskom djeliću informacije pa čak i vrlo subjektivnom dojmu, ali u ovako značajnim i velikim događajima u pravilu informacije ne šalje jedna osoba već velik broj građana koji odašilju velike količine informacija. Profesionalci će tu poplavu informacija znati složiti u nešto konkretno i vjerodostojno.

Drugim riječima, danas je dosta teško u kratkom roku prekinuti sve komunikacije u jednoj modernoj državi. Za to je potreban ili tim vrlo specifično educiranih ljudi (vojnika) opremljenih skupom i sofisticiranom opremom ili velika količina brutalne sile koja će uništavati telekomunikacijsku infrastrukturu. Bitno lakše je kirurški udariti po onome koga se želi spriječiti u komuniciranju, a to je u ovom slučaju bio predsjednik Erdogan. On je u trenutku udara bio na godišnjem odmoru. Uspio sam uhvatiti neki bljesak vijesti da je izveden zračni napad na mjesto njegova odmaranja, međutim ta vijest je brzo nestala pa zaključujem da se vrlo vjerojatno radilo o dezinformaciji. Predsjednik Turske je, čim je saznao za vojni udar, poletio u predsjedničkom avionu i kružeći na sigurnoj udaljenosti čekao povoljnu priliku za obraćanje javnosti. Učinio je to putem pametnog telefona kojim se javio lokalnoj televiziji. Sliku i ton dalje su prenijeli Internet i strani mediji. Odaslao je poziv narodu da se odupre pobunjenim vojnicima koje, prema njegovim riječima, čini manji dio turske vojske.

Predsjednikovo obraćanje javnosti bila je prijelomna točka ove operacije. Ljudi su ohrabreni pozivom krenuli na ulice i zajedno s policijom i drugim snagama sigurnosti počeli otpor pobunjenim vojnicima. Recep Tayyip Erdogan bez sumnje uživa veliku potporu turskog naroda na koju može računati, uostalom izabran je većinom glasova na demokratskim izborima. Vojska evidentno nije bila spremna pucati po civilima da bi ostvarila svoje ciljeve. Inicijativa koju su imali u prvim satima udara na račun iznenađenja, ali i prividne masovnosti pobune, počela se otapati velikom brzinom.

U pobuni su sudjelovali borbeni zrakoplovi F-16 i jurišni helikopteri AH-1 Cobra. Sofisticirana oružja poput ovih borbenih letjelica zahtijevaju velik broj ljudi koji ih održavaju, pripremaju za borbu, naoružavaju, usmjeravaju, planiraju njihovo djelovanje i odobravaju početak djelovanja. Bučnim preletima na maloj visini iznad Ankare lovci su podizali moral pobunjenim vojnicima i svima drugima dali naslutiti da je ovo pobuna velikih razmjera. Međutim, kada su građani izašli na ulice i pred tenkove, ispostavilo se da u pobuni doista sudjeluje tek dio vojske. Brojne vojne jedinice u tom su trenutku počele izjavljivati svoju lojalnost izabranoj vlasti i počele ulaziti u borbu s pučistima. Pred jutro su pobunjeni lovci F-16 nestali s neba, a borbeni helikopter koji je pucao po zgradi parlamenta i napadao policijske snage i snage službe sigurnosti je oboren. Oborili su ga lovci F-16 jedinice vjerne vladi.

Na ulicama, trgovima i mostovima Istanbula policija i građani su razoružali vojnike. Nešto ozbiljnije borbe vodile su se u Ankari, glavnom gradu koji je prošaran vojnim bazama i bazama policijskih snaga. Količinu vojnih i policijskih objekata u Ankari prosječni građanin Europske unije teško može pojmiti jer tako nešto ne postoji u našim zemljama. Takva koncentracija vojnih i policijskih snaga nije postojala ni u Hrvatskoj za vrijeme rata, niti za bivše države koja je imala veliku i sveprisutnu vojsku.

U subotu tijekom dana lojalne vojne jedinice napale su veliku vojnu bazu zrakoplovstva u pokrajini Malatya. Čini se da su odmetnuti lovci F-16 poletjeli iz te baze. U večernjim satima 16. srpnja turske vlasti objavile su da sumnjaju da je pobunu vodio bivši general zrakoplovstva Akin Ozturk što objašnjava angažman zračnih snaga u pobuni.

Tijekom subotnjeg jutra (16. 7.) postalo je jasno da vojni udar nije ostvario svoje ciljeve i organizacija se počela osipati. Kad je turska vlada već odavala dojam da su potpuno savladali pobunjenike počele su dolaziti vijesti o pobuni u pomorskoj bazi tj. o pobunjeničkom zauzimanju fregate Yavuz (borbeni brod klase MEKO 200 njemačke proizvodnje). Zauzimanje fregate očito je bio tek jedan džep otpora pobunjenika koji su već izgubili bitku. Međutim, postojanje džepova otpora u subotu 16. srpnja govori o solidnom broju nezadovoljnih Erdoganovom vladavinom. Pobuna je vjerojatno bila daleko većih razmjera od onog što je Erdoganova vlada objavljivala, iako manja o onog što su pučisti očekivali.

U subotu popodne Erdogan je učvrstio svoju poziciju, uglavnom pomoću naroda koji ga je podržao masovnim demonstracijama. Lojalni dio vojske savladao je sve pobunjenike, a neki su počeli bježati van zemlje poput posade helikoptera Blackhawk koja je sletjela u Grčku.

Osiljen svojim uspjehom Erdogan je naredio blokadu vojne baze zrakoplovstva Incirlik. To je zračna baza NATO snaga u Turskoj i u njoj su smještene nemale američke snage koje djeluju po ciljevima u Siriji. U isto vrijeme turska vlada je od SAD-a zatražila izručenje Fethullaha Gulena te su niži dužnosnici počeli puštati informacije da turska vlada vjeruje da su pobunjeni F-16 bili opskrbljivani gorivom u Incirliku. Ta crtica od informacije malo dobiva na veličini kada se posluša izjava američkog sekretara za vanjske poslove Kerryja koji je u petak navečer vrlo neodređeno osudio nasilje u Turskoj bez da spominje ijednu stranu u sukobu. Da li je turska vojska krenula u vojni udar uz prešutno odobrenje SAD-a? Znamo da je SAD-u laknulo kad je egipatska vojska napravila vojni udar u Egiptu i srušila s vlasti Muslimansko bratstvo – islamističku organizaciju koja blagonaklono gleda na Hamas, ISIS i ostale islamske ekstrimiste. Egipatska vojska jamac je sekularnosti države na sličan način kao što je to nekoć bila turska vojska. Erdogan je tijekom rata s ISIS-om počeo pokazivati neracionalno ponašanje i postao je nesiguran saveznik Amerikancima. Uskakanje nekog pouzdanijeg i odanijeg na njegovo mjesto sasvim sigurno bi odgovaralo najvećoj sili svijeta koja već godinama provodi borbene operacije u tom dijelu svijeta pokušavajući ga prekrojiti prema svojim geopolitičkim potrebama.

Dok pišem ovaj tekst u Turskoj su u tijeku masovna hapšenja. Uhapšeno je gotovo 3.000 vojnika, među njima je ogroman broj vrlo visokih časnika, i gotovo 3.000 sudaca sudova svih razina. Sasvim je izvjesno da Erdogan koristi vojni udar za obračun sa svim svojim protivnicima te liberalnim i sekularnim snagama koje su ga sprečavale da odbaci sekularnost i Tursku pretvori u islamsku državu. Vjerujem da je turski predsjednik na najboljem putu da svoju autokratsku vlast pretvori u nešto sličnije diktaturi. Nisam siguran da će to pogodovati ekonomskom uspjehu države koji se događa zadnjih desetak godina i koji je Turskoj podigao vrijednost kao regionalnom igraču. Turizam će propasti zbog vojnog udara, ali se neće ponovo uzdići u zemlji čvrstog islamizma. Europski i ruski turisti radije će birati destinaciju gdje će u miru popiti pivo i pri tome škicnuti pokoji toples na lokalnoj plaži. Turska je ekonomski jako povezana s Europskom unijom, ali bi srozavanje ljudskih prava i ponovno uvođenje smrtne kazne mogli bitno utjecati na buduće investicije zemalja EU u Tursku. Rusija je već raskinula dobar dio ekonomske suradnje s Turskom i promjena klime u Turskoj dolazi u trenutku kada su se te veze počele obnavljati. Vidjet ćemo koliko će Rusiji i njezinim poslovnim ljudima odgovarati nova klima. Moje je mišljenje da je 16. srpnja 2016. Turska ubrzano krenula prema lošijoj budućnosti.

Ovaj tekst moje je viđenje turskog vojnog udara 2016. U trenutku dok sam ga pisao (16. 7. 2016.) kolala je poprilična količina nepotvrđenih informacija. Na osnovu onih koje su mi se učinile vjerodostojne napisao sam ovaj tekst. Zanima me koliko će se moji zaključci potvrditi ili opovrgnuti u budućnosti.

Tekst i fotografije: Goran Maravić