Kako mi se dogodio Apple?

Moj računalni staž broji nekoliko desetljeća i cijelo to vrijeme bio sam vjeran korisnik nečega što se prije zvalo IBM Compatible PC. Više to nije slučaj. Odnedavno sam odlučio iskušati platformu koja mi je uvijek bila zanimljiva, ali preskupa. Život mi je donio neke promjene koje su dovele do toga da će mi biti daleko praktičnije imati prijenosno računalo kao glavni radni stroj umjesto moćnog stolnog računala koje sam preferirao do sada. Zadnjih desetak godina stolno računalo sam dopunjavao prijenosnim, isključivo kao sekundarnim strojem pa su moji prohtjevi bili nešto manje strogi od onih koje sam si postavio sada – tražeći prijenosnik koji će mi biti jedino osobno računalo.

Odlučio sam se na dijagonalu ekrana od 13 ili 14 inča jer želim svoje računalo što češće imati uz sebe, naime odgovarajuća karakteristika toj dijagonale je masa manja od dva kilograma. Zacrtao sam si bateriju koja će trajati barem osam sati, procesor Intel i5, najmanje osam gigabajta radne memorije i SSD minimalnog kapaciteta 200 GB. Sve jače od toga je bonus, ali ispod toga nisam htio ići. Potragu sam počeo u svijetu IBM Compatible PC-a. Pažnju su mi privukli Dell XPS i Lenovo T serija (oni modeli koji zadovoljavaju navedene karakteristike). Moram priznati da me cijena tih računala poprilično iznenadila. Lenovo se vrtio oko 14-15 tisuća kuna dok je Dell išao preko 15 tisuća. Moram priznati da sam očekivao da ću u tom svijetu proći daleko jeftinije.

Odlučio sam baciti pogled na računala koja ne spadaju u IBM Compatible PC kategoriju i moram priznati da sam se iznenadio. Appleov MacBook Pro odgovarajućih karakteristika cijenom se smjestio ispod navedenih modela. Iako nikada nisam bio vlasnik, znao sam da se ne moram brinuti oko meni jednog od najvažnijih kriterija – kvalitete tipkovnice. Nekako se poklopilo da su mi Windowsi počeli opasno ići na živce tjeranjem svih korisnika na Windows 10. Popustio sam Microsoftu i znatiželji i dozvolio nadogradnju preko nekoliko godina starog Lenovo prijenosnika na Win10 i to nije prošlo “as advertised”. Izgubio sam nekih 5-6 sati dok nisam doveo taj prijenosnik u uporabljivo stanje. Ništa strašno komplicirano, ali mi je potrošilo vrijeme i išlo mi je na živce. I tako je pala odluka, Mac it is.

Solidnu količinu novca i podosta vremena kasnije postao sam vlasnik MacBooka Pro. Kako to obično biva kad se ja odlučim na nešto, stvari su se zakomplicirale. MacBook Pro linija računala taman je bila pred velikim osvježenjem pa sam čekao predstavljanje novih modela nekoliko mjeseci i kad su informacije o imanju isključivo USB-C sučelja postale dosta pouzdane, odlučio sam kupiti stariji model. Nije mi se dalo trošiti nemali dodatni novac na pregršt pretvarača (dongleova) i novih USB diskova i stickova. Računam da će USB-C umrijeti ili postati mainstream taman kad mi ovo računalo zastari pa će prelazak biti daleko manje bolan po moj novčanik jer će periferija biti prilagođena i raširena, dakle jeftina.

Izlazak nove generacije pomutio je opskrbne lance dobave Mac računala pa sam opet produženo čekao na svoje računalo (duže od mjesec dana). Prodavač se pokušao iskupiti Samsungovim Gear VR naočalama prošle generacije. Jasno mi je da je netko praznio skladište od zastarjele robe, ali bolje i to nego ništa. Neću ih koristiti jer nemam Samsungov pametni telefon, ali naći će se netko tko hoće. Računam da je ovdje gesta ono što se računa.

Ideja novog računala je uvijek ga imati uz sebe, a za neke dugotrajnije poslove spojiti se na veliki monitor, veliku tipkovnicu i velikog miša te raditi kao čovjek. Diskovlje sam u domu proširio NAS-om, a za rad bi njegovih 250 GB SSD-a trebalo biti više nego dosta.

Javim kako je prošlo prvih nekoliko mjeseci MacOS-a…