Priča o urbanom istraživanju aerodroma i vojne baze Željava originalno je objavljena u online magazinu Urban Gadgette. Kliknite ovdje za originalni članak.

Samo dva dana nakon što je Balkan pogodio prvi žestoki ovogodišnji snijeg, u hladno nedjeljno jutro Andrija i ja natrpali smo automobil odjećom i opremom te se uputili prema Lici. Po izlasku iz Zagreba spojili smo se s ostatkom ekipe i nakon dva sata vožnje kroz zimsku idilu parkirali automobile na ulazu u zračnu bazu Željava, smještenu istočno od Plitvica, zapadno od Bihaća, točno na granici dvaju država.

Prije više godina na internetu sam otkrio fotografije, video snimke i rasprave o tom nekada najtajnijem aerodromu u bivšoj Jugoslaviji. Brojne urbane legende isprele su se o “rupama” iz kojih izlijeću lovci, a sam aerodrom je kratko bio u fokusu javnosti na početku Domovinskog rata; međutim 1992. godine ostaci jugoslavenske vojske napuštaju aerodrom i pri tome ga uništavaju s nekoliko desetaka tona eksploziva. Aerodrom Željava polako tone u zaborav dok ga nisu počeli obilaziti znatiželjnici, doduše oprezno – tabla s natpisom “Mine” reže želju za eksperimentiranjem jako brzo. Posjetitelja je tijekom godina bilo sve više kako su se internetom razmjenjivale informacije o zonama sigurnog kretanja. Moj entuzijazam za posjetu je slabio jer nisam htio ići sam, a pronaći društvo za taj pothvat pokazalo se skoro nemoguće. Kako su godine prolazile, aerodrom je bio sve manja misterija, ali je nekako uvijek ostala želja za vidjeti taj inženjerski pothvat svojim očima.

Dok smo kolega i ja bezbrižno razvrstavali opremu koju ćemo ponijeti sa sobom u rupe, naši suputnici i vodiči već su nas čekali spremni. S dosta iskustva na plećima – u “rupama” su bili već 20-ak puta – točno su znali što im treba za posjet Željavi. Oni su dečki iz Croatia Infiltrationa – tročlane skupine ljubitelja urban explorationa.

Urban exploration, ili urbex, istraživanje je građevina, uglavnom napuštenih, ali ponekad i dijelova aktivnih građevina koje izazivaju zanimanje šire javnosti i istraživača. Ovaj hobi može uključivati i kretanje po tuđem posjedu, no u velikoj većini slučajeva se radi o potpuno neškodljivim namjerama vođenim istom onom znatiželjom koja je tjerala ljudski rod da vidi što je iza sljedećeg brda. Cilj urbanih istraživača je razgledati, foto dokumentirati i nekada mapirati građevine koje istražuju. Najveći naglasak je na fotografiranju jer se tako najlakše prenosi informacija o nekoj građevini.

Croatia Infiltration

Croatia Infiltration je nastao kao ideja u ljeto 2008. godine kada je Mihovil Pirnat trulio sam u Zagrebu dok je većina prijatelja bila na moru, surfao internetom i otkrio Markuševačke tunele. Zainteresiralo ga je da u gradu u kojem je odrastao postoje tajnoviti tuneli ne baš jasne namjene za koje nikada prije nije čuo.

Odlučio ih je posjetiti – “Nagovorio sam prijatelja da biciklima odemo do ulaza u tunele i pokušamo ih istražiti. Iz prve nismo uspjeli ući, no kada smo se drugi puta pojavili na ulazu uvjerili smo jednog gljivara da nas pusti da prošećemo tunelima. Napravili smo nekoliko fotografija mobitelom i postavili ih na internet. Iznenadila nas je reakcija ljudi koji su vidjeli fotografije. U tom trenutku smo počeli razmišljati o sljedećoj takvoj lokaciji koju bi htjeli posjetiti. I to je bilo to. Od onda uživam u istraživanju napuštenih građevina.”

Ekspedicija Croatia Infiltrationa i Urban Gadgettea započela je razgledavanjem aviona na ulazu u vojarnu Željava. Debeli snijeg je dao dosta drugačiji štih avionima koje sam do tad vidio samo na fotografijama, a sreća nas je poslužila s vremenom pa su uvjeti za fotografiranje bili idealni. Hladan i bistar dan, predivno plavo nebo i temperatura od -10 Celzijevih stupnjeva bili su pravi recept za zimsku idilu . Popeli smo se u američki transportni avion C-47 Dakota – dio američke pomoći Jugoslaviji u poslijeratno doba. Dok sam skeptično lutao unutrašnjošću transportnog aviona kojeg sam do tada uživo vidio samo uz cestu u mjestu Otočac, drugi “infiltrator” Josip me uvjeravao da je sve dovoljno čvrsto da izdrži masu nas nekoliko. Odlučio sam mu vjerovati i popeo se kroz otvor u kokpitu na trup aviona.

Treći istraživač tima Croatia Infiltrationa je Matija Pucak, student arhitekture iz Zagreba. Mihovil također studira arhitekturu i Matiju je upoznao na fakultetu nakon čega su ubrzo shvatili da dijele zanimanje za napuštenu infrastrukturu. Na žalost Matija nas nije pratio na Željavu jer je imao drugih obaveza, ali umjesto njega društvo su nam radili Mihovilovi i Josipovi prijatelji Filip i Vjeko. Njihov boravak nije bio isključivo turističko društvene prirode već dio video dokumentarnog projekta o Croatia Infiltrationu. Filip Filković je etablirani redatelj, grafički dizajner, umjetnik i muzičar, a Vjekoslav Palinićje audio inženjer.

Nakon penjanja po trupu transportera C-47 skočili smo na debelim snijegom pokriveno krilo aviona, a zatim na krilo malog lovca F-84G Thunderjet. Lovac je također bio dio pozamašne američke vojne pomoći Jugoslaviji, a s još jednim primjerkom je nakon izlaska iz uporabe našao svoje mjesto kao ukras na ulazu u vojarnu – minus motori i naoružanje.

Penjanje po avionima i motanje po visokom snijegu oko njih Andrija iskoristili da provjerimo kako oprema stoji na nama. Pronašao sam idealan način za nošenje fotoaparata, ruksake smo namjestili da minimalno izlaze iz siluete, a na kraju smo pripremili i isprobali video kameru.

Prema “rupama”

Pripremajući se za put dan prije, naši vodiči su nas obavijestili da ćemo vjerojatno morati pješačiti od ulaza u vojarnu do “rupa” zbog visokog snijega i savjetovali da biramo opremu sukladno tome. Na licu mjesta pokazalo se da je zimska služba očistila cestu do nekoliko kuća koje se nalaze na otprilike pola puta od ulaza u vojarnu do poletno-sletnih pista tako da smo taj put prešli automobilima, na toplom. Ralica je očistila put točno do zadnje kuće i upravo tamo smo ostavili automobile. Simpatična starica dozvolila nam je da ih ostavimo pred njenom kućom i uvjeravala nas da ih možemo ostaviti i otključane jer tamo nema nikoga doli nekoliko seljana i pogranične policije. Slijedilo je pola sata pješačenja kroz snijegom prekriven i suncem okupan krajolik. Osim tragova džipa pogranične policije i gdje kojeg tornja nama nepoznate namjene, okoliš je izgledao netaknuto. Snijeg je prekrio i ono malo preostalih tragova koji bi dali naslutiti da je ovdje bila velika vojna baza.

Izbijanje na veliku ravnu bijelu površinu dalo nam je do znanja da smo na pistama, točnije da smo na mjestu koje se nazivalo triangl, sjecištu triju poletnih pista gdje je nekoć bio parkiran dežurni par lovaca spreman za koju minutu vinuti se u zrak. Oko nas je bila potpuna tišina. Čuo sam da dečki o nečem raspravljaju, ali sam ih ignorirao i gledao Plješivicu koja se izdizala visoko iznad nas, prekrivena snijegom. Na njenom dnu su bile dvije tamne točke – ulazi jedan i dva. Obrativši pažnju na raspravu čuo sam da se priča o medvjedima i činjenici da smo vidjeli tragove te životinje hodajući do ulaza u rupe. Neki glasovi u raspravi su odavali malo nervoze, no odluka da krenemo u “rupe” skinula je medvjede s dnevnog reda.

Oprema

Jedan za drugim posezali smo u ruksake i pripremali svjetiljke. Josip je dan prije naglasio da moramo obavezno ponijeti svjetiljku i baterija za barem 12 sati trajanja svjetla, po mogućnosti i rezervnu svjetiljku. Naša opremljenost svjetiljkama je i više nego ispunila njegove zahtjeve. U džep sam smjestio FourSevens Quark QTL2 Tactical (2xCR123) svjetiljku, a na ramenici ruksaka je spremna za upotrebu bila Solarforce L2P. Za svaki slučaj se u ruksak smjestila i Surefireova G2 LED-ica, ako sve ostalo zakaže. Andrija je koristio Solarforceov L2 original, a FourSevens Preon 2 mu je bio u džepu kao rezerva.

Dečki iz Croatia Infiltrationa preferiraju svjetiljke renomiranog kineskog proizvođača Fenix. Modeli koje su najviše koristili su TK21. Rezerve su bile LD20 i TK15. Osim Fenixa u ruksacima su se skrivale i ogromne svjetiljke bez imena koje dečki pomalo posprdno nazivaju Ultra X. Radi se o bezimenoj kineskoj svjetiljci kućišta izrađenog od aluminija koja koristi LED emiter Cree XML-T6. Svjetlosna snaga ove svjetiljke je iznimna (deklarirano 1600 lumena s četiri CR123A baterije), a njena najveća pogodnost je što relativno ravnomjerno raspršuje svjetlo pa je pogodna za fotografiranje prostorija koje su potpunom u mraku – kao što je to slučaj s tunelima aerodroma Željava. Filip i Vjeko su se opremili Streamlightovim naglavnim svjetiljkama i pomagali si velikim Ultra X-ovima.

Osim svjetiljki Croatia Infiltration koristi popriličnu količinu opreme na svojim ekspedicijama. Njihovi kompleti su rezultat godina iskustva u aktivnostima istraživanja tamnih i zapuštenih građevina. Svaki od članova pronašao je formulu onoga što njemu najviše odgovara. Prisutan je miks planinarske i vojno-taktičke opreme. Tehnička odjeća kakvu koriste planinari je iznimno lagana, brzo se suši i dobro grije ili hladi – zavisno od uvjeta za koje je namijenjena. Priljubljena je uz tijelo pa ne daje puno prilika za zapinjanje u uskim prostorima kojih ne manjka u urbanom istraživanju. Na žalost, u dosta slučajeva takva odjeća teško će izdržati grebanje grubog betona, zapinjanje hrđave i oštre armature te rezanje razbijenog stakla. Tu na scenu nastupa oprema napravljena za vojsku, policiju i slične službe koja možda nije toliko lagana i prozračna, ali je robusna i izdržljiva. Omjer planinarske i vojne opreme varira zavisno od lokacije koja se istražuje, a nađe se tu i pokoji komad modificirane opreme kao što su Josipove planinarske hlače s ojačanjima od Cordure na kritičnim mjestima.

Ruksaci u inventaru Croatia Infiltrationa su svi taktičkog tipa. Naše zajedničko istraživanje Željave je, koliko smo pohvatali, bio prvi izlazak Mihovilovog 5.11 Rush 72 ruksaka u “divljinu”. Na povratku je izgledalo kao da je prilično zadovoljan. Josip je nosio provjereni CamelBak HAWG na kojem se vidi da je prošao štošta, ali više po modularnim dodacima nego po iznošenosti.

Ja sam odlučio koristiti ruksak 5.11 Rush 12. Dvoumio sam se između njega i planinarskog ruksaka. Na kraju sam zaključio da bi planinarski ruksak, iako otporan na grebanje grana i trnja te pokoje struganje po stijeni, mogao stradati u sudaru s hrđavom armaturom i oštrim betonskim rubovima. Čvrst Cordura najlon taktičkih ruksaka napravljen je da bi se nosio s takvim izazovima. Isto je razmišljao i Andrija koji je svoje stvari ponio u Maxpeditionovoj Sitki. S obzirom da se radilo o jednodnevnom tj. nekolikosatnom posjetu kapaciteti ovih ruksaka nisu bili problematični. U njih je bez problema stao mali paket prve pomoći, nekoliko svjetiljki, podosta baterija, dodatna majica, nešto hrane i vode, rezervne rukavice, foto oprema i, u mom slučaju, kuhalo.

Ulazak

Spremni i opremljeni krenuli smo prema navozu zemlje ispred ulaza broj jedan, odlučni napokon baciti pogled na taj objekt koji nam je škakljao znatiželju duži niz godina. Pustili smo dečke iz Croatia Infiltrationa na čelo kolone.

Nakon ulaska u tunel na mjestu gdje nas je još obasjavalo danje svijetlo, Josip i Mihovil zaustavili su nas i dali nekoliko upozorenja i savjeta kako se kretati kroz objekt “uništen” desecima tona eksploziva, opljačkan od svega vrijednog kroz dugi niz godina i povrh svega nagrižen 22-godišnjim zubom vremena. Najveći zub u tom vremenskom periodu jest voda koja se kroz vapnenačke stijene probija do betonske obloge tunela i mikro-otvore pretvara u pukotine koje će neminovno dovesti do urušavanja tunela.

“Nemojte se ni pokušati kretati bez da gledate ispred sebe u tlo gdje gazite. Osvjetljavajte si put, a poželite li svjetlo i pogled usmjeriti nekamo drugdje – stanite!” – Josipov je savjet kojeg sam se sjetio preko nekoliko puta hodajući tihim tunelima Željave, a i sada mi je to uputa koje se najbolje sjećam. Tlo tunela prepuno je rupa koje je otvorila eksplozija uklonivši pokrove s kanala za instalacije, a dio ih je zasigurno nastao kada su kradljivci bakra izvlačili preživjele kablove. Problem je još gori u užim prolazima pomoćnih prostorija.

Važnost dobre i kvalitetne svjetiljke spoznali smo već na prvim pancirnim vratima koja su smještena pod pravim kutom u odnosu na otvor ulaza. Mrak je u tunelima Željave apsolutan čemu bitno doprinosi tamna prašina koja je prekrila svaki centimetar tunela . Ručne svjetiljke snage 200-300 lumena u ovom okolišu više uopće ne izgledaju toliko moćno jer tamne površine jednostavno upijaju svijetlost. U mrklom mraku Andrija i ja smo uvidjeli da smo outgunned po pitanju svjetla.Fenixove TK21-ice daju neusporedivo više svjetla od naših Solarforceica i što je u nekim trenucima još važnije bacaju ga vrlo daleko. Kineski “Ultra X” uspijeva obasjati cijelu galeriju koja je široka 16 metara i visoka 7-12 metara – zavisno od lokacije.

Dok polako šećemo tunelima Josip nam pojašnjava funkciju pokrajnjih prostorija. Male, urušene i nezanimljive prostorije koje nalikuju jedna drugoj preskačemo nakon što bi vidjeli jednu (uglavnom se radi o vatrogasnim stanicama), ali ulazimo u sve ostalo što je prohodno. Gotovo je nemoguće kretati se pravocrtno jer je svakih nekoliko metara ili rupa ili odlomljen komad betona. Josipov savjet mi konstantno odzvanja u glavi. Mihovil nas još nekoliko puta opominje – “Mi smo ovdje bili valjda 20 puta, ali gotovo svaki puta se netko od nas ozlijedio ili natukao.” Sjetio sam se ove rečenice kad sam koji sat kasnije u uskom hodniku zapeo glavom za armaturu i bio sretan što sam glavu zaštitio kapom.

Istraživanje

Čim je nestalo vanjskog svjetla temperatura u tunelima je narasla (u našem slučaju) na 10-ak stupnjeva Celzijevih. Vanjska temperatura je u vrijeme našeg posjeta bila -10 Celzijevih stupnjeva. Obišli smo nekoliko lokacija na kojima su bili sustavi za održavanje klime unutar objekta. Svi uređaji su temeljito uništeni, ali na jednoj lokaciji je preživio okvir klima opreme i dao nam naslutiti o kojem kalibru sustava se tu radilo. Ogroman prostor bio je održavan na konstantnoj temperaturi i vlazi, a sav zrak koji se uzimao izvana mogao se filtrirati od kemijskih, bioloških i nuklearnih opasnosti. Bacili smo pogled kroz nekoliko okana za zrak koja vode iz tunela do površine brda. Relativno lako ih je pronaći jer je oko njih svjež zrak i osjeti se propuh. Svi sustavi za cirkulaciju zraka su temeljito uništeni, kao i sve drugo u tunelima.

Provlačili smo se kroz relativno male tunele većina kojih je bila urušena ili izbušenog i izrovanog poda. Tu je trebalo biti ekstra oprezan jer smo se kretali uglavnom po uskom neoštećenom dijelu poda uz zidove i pritom strugali odjećom, opremom i ruksacima po grubim zidovima prekrivenim prašinom.

Iznad aerodroma

Razglabajući o nekadašnjim funkcijama prostorija načeli smo i temu radarskog položaja na Plješivici, na vrhu brda u koje je ukopan aerodrom Željava. Croatia Infiltration je više puta istražio i tu poziciju. Na vrhu Plješivice jugoslavenske oružane snage postavile su radar kojim su mogle nadzirati dobar dio Jadrana, navodno čak i Italije te na istočnu stranu i većinu bivše države. Koliko je pozicija povoljna za radarsko motrenje toliko je surova za boravak ljudi. Mihovil, Josip i Matija napušteni su radarski položaj posjetili krajem kolovoza, početkom rujna i tamo pronašli snijeg i led, a cijelo vrijeme šibao ih je hladan vjetar.

Njihove ekspedicije su se nakon višegodišnjeg iskustva u istraživanju, planinarenju i općenito boravku na ne baš gostoljubivim mjestima pretvorile u dvodnevne. Razlog tome je bolje istraživanje lokacije, izrada što više atraktivnih fotografija i izbjegavanje brzanja koje može dovesti do ozlijede. Posebno je vremenski zahtjevno fotografiranje jer se uglavnom radi o lokacijama s malo ili ništa prirodnog svjetla pa se fotografije rade uz pomoć stativa i puno umjetnog svjetla i s iznimno dugim ekspozicijama. Vrijeme potrebno za jednu fotografiju može doseći i desetak minuta.

Croatia Infiltrationovo zadnje istraživanje radarskog položaja Gola Plješivica bila je dvodnevna ekspedicija, a spavanje unutar napuštenog i devastiranog objekta gdje su nekoć bile smještene vojne posade pothvat je koji je zahtijevao dosta improvizacije i snalažljivosti. Dečki nisu htjeli narušiti izgled i stanje objekta u kojem su ga pronašli, a morali su se nekako ugrijati pa su se poslužili odbačenim metalnim ormarom kojeg su pronašli van objekta. Unijeli su ga u svoje sklonište za tu noć i u njemu zapalili vatru te se tako ugrijali i naspavali. Ujutro su jednostavno iznijeli ormar i iza sebe ostavili prostoriju u stanju u kojem su je i zatekli.

Moj entuzijazam povodom nalaženja preživjelih dokumenata i listanje njihova sadržaja su  Josip i Mihovil popratili pričom kako bi htjeli sve ostaviti u stanju u kojem je pronađeno. Priznajem da bih prije nego što sam upoznao Mihovila, Josipa i Matiju vjerojatno poželio uzeti neki suvenir s takvog mjesta, no potpuno razumijem i podržavam njihov stav da se u napuštenim objektima ostavljaju samo tragovi koraka i uzimaju isključivo fotografije. Fotografirao sam neke od zanimljivijih dokumenata, a posebno zanimljiv je bio shematski prikaz nama nepoznatog uređaja u obliku postera i k tome još na ruskom jeziku. Većina papirnatih dokumenata vrlo je vjerojatno spaljena u eksploziji, vjerujemo da je dio odnesen pri evakuaciji baze, a sasvim sigurno je nemala količina dokumenata završila kao suvenir u rukama brojnih posjetitelja. Ono što je ostalo, koliko god to bila mala količina, osobu jednostavno tjera da u mraku, tišini i prašini tih zaboravljenih tunela pokuša zamisliti kako je baza izgledala za vrijeme svojih slavnih dana. Cjelokupna priča o objektu je ono što čini ovakve posjete izuzetno zanimljivim. Vidjeti i pokušati razumjeti trud inženjera i graditelja koji su napravili takav jedan objekt i zatim stotine, možda i tisuće, ljudi koji su ga održavali i radili u njemu. Nije to primjenjivo samo na aerodromŽeljava već na svaku napuštenu lokaciju od kojih većina ima svoju specifičnu i sasvim sigurno zanimljivu priču. U tom času sam više nego ikad shvatio svu zanimljivost i privlačnost hobija kojim se dečki iz Croatia Infiltrationa bave.

Zvijezda

Našu šetnju popratnim prostorijama baze smo nastavili obilaskom jedne od elektrana u kojoj smo pronašli ogromni agregat, rastrgan, okraden i temeljito zahrđao. Posjetili smo i ogromnu halu u kojoj se nalazi nekoliko divovskih tankova koji su nekoć sadržavali gorivo za samostalno funkcioniranje cijele baze. Posebno zanimljiv dio je tzv. zvijezda. Prostorije duboko u srcu planine u kojima su se nalazili menza, operativni centar, ambulanta, centar za vezu i prisluškivanje, odjel za razvijanje fotografija koje su snimali izviđački avioni, šifranti, učionice i padobranska sekcija. Sve te prostorije su zvjezdasto raspoređene oko jedne centralne u kojoj je bio smješten jedan od sustava za kontrolu klime. Najbolji znak približavanja zvijezdi su kilometri filma za izviđački sustav LORAP (LOng Range Aerial Photographic). Film je razbacan po podu, u manjim i dužim segmentima, a u samoj prostoriji gdje su se razvijali ti filmovi formata četiri inča (LORAP je američki izviđački sustav koji se postavljao na pilon lovca MiG-21 JRV-a) se i dan danas mogu pronaći veliki namotaji istog.

Kretanje zvijezdom je otežano zbog otvorenih i oštećenih šahtova za instalacije koji hodnike čine jedva prolaznim te zbog velike količine savijenog i hrđavog metala koji izviruje iz svakog kutka – sa zidova, stropova i iz poda.

“Odrezali smo desetak centimetara filma koji nam je izgledao najbolje očuvan i dali ga na razvijanje prijatelju na Akademiju dramskih umjetnost u Zagrebu, međutim ništa od toga. Previše je uništen da bi se vidjelo ima li što na njemu. Zanimljivo je da je profesor koji je radio s njim na razvijanju rekao da nikad u životu nije vidio taj format filma ” – pojasnio je Josip dok smo razgledavali kutije za pohranu filma s natpisom “Film 4 inča”.

Napustivši zvijezdu odšetali smo do ulaza broj četiri gdje je svod glavnog tunela popustio i urušio se. Josip i Mihovil su nam pojasnili da se urušavanje dogodilo puno godina nakon miniranja i da je uzrok tome voda. Iz ogromne rupe na stropu galerije cure velike količine vode i slijevaju se niz zlokobno svinutu armaturu. Na jednom mjestu armatura drži u zraku ogroman komad betona koji zasigurno teži više tona, a možda je ta brojka i dvoznamenkasta. U rupi je vidljivo tkivo planine koja je počela polako proždirati ovo djelo ljudskih ruku bez obzira što armirani beton koji čini tunele izgleda možda i dva metra debeo. Svaki curak iz stropa potencijalno je mjesto ovakvog urušavanja u budućnosti što nam je dobar podsjetnik koliko opasne mogu biti ovakve posjete. Odlučili smo ne izaći kroz ulaz broj četiri jer je s vanjske strane druga država čiju granicu nismo željeli ilegalno preći.

Vratili smo se do ulaza broj tri i vidjeli da su ova pancirna vrata u najboljem stanju. Naime, zatvorena su. Najmanje su oštećena eksplozijom od svih takvih vrata na objektu, a dizajnirana su da se zatvore vlastitom masom pa su tako i ostala. Vrlo vjerojatno zauvijek jer tolike tone čelika i betona malo što može, a danas ni ne želi, pomaknuti iz slomljenog i propalog ležišta.

Višesatno lutanje podzemnom bazom počelo je uzimati svoj danak u umoru, gladi i žeđi. Odlučili smo se povući do ulaza broj dva i tamo odmoriti, pojesti i popiti nešto.

Dnevno svijetlo me malo ošamutilo jer su sati u potpunom mraku prekinutim tek svjetiljkama potpuno zavarali moj mozak i uvjerili ga da je noć. Ulaz broj dva pokazao nam je i da se uskoro sprema zalazak sunca te da bi našu ekspediciju trebali polako privesti kraju.

Izlazak

Relativno kratak odmor uz obavezan grah iz konzerve i zadovoljne osmijehe na Andrijinom i mom licu ispunili smo razgovorom o ugođaju pri posjeti napuštenim objektima. Josip i Mihovil su nam pojasnili: “Ovakav objekt nipošto ne možeš obići sam. Mrak i sablasna tišina ispresijecana isključivo zvukovima planine i najhrabrijima probude jezu već nakon desetak minuta. Mozak se počne poigravati s tobom i brzo ćeš zamišljati svašta u mraku kojeg ne sječe baterijska svjetiljka.”

“U Željavi radio uređaji sa slušalicama koje nosimo sa sobom imaju dodatnu funkciju društva i kada nismo jedan pored drugoga. Osim što mogu biti od presudne važnosti u slučaju nesreće, iznimno su korisni kada se orijentiramo u objektu i uvelike pomažu u osjećaju da nisi sam.” – završio je Josip. U nekoliko navrata smo se razdvajali u dvije grupe. Josip bi ostao uz Andriju i mene, a Mihovil bi vodio Filipa i Vjeku. Komunikacija Puxingovim radio uređajima koju su redovito održavali Mihovil i Josip uvijek je odlično funkcionirala – bez obzira na beton, armaturu i planinu koja je ponekad stajala između nas.

Spremanjem svega što smo donijeli sa sobom započeli smo izlazak iz tunela. Bjelina snijega nam je šokirala oči bez obzira što je od prekrasnog dana koji smo ostavili za sobom na ulasku ostao samo sumrak.

Tekst i fotografije: Goran Maravić

3D model Željave: Goran Račić