Priča o urbanom istraživanju radio-relejnog čvorišta Petrova Gora originalno je objavljena u online magazinu Urban Gadgette. Kliknite ovdje za originalni članak.

Vojska bivše države oformila je mrežu radio-relejnih čvorišta koja su trebala preuzeti komunikacije u slučaju da dođe do velikih oštećenja fiksne komunikacijske infrastrukture uslijed ratnih djelovanja ili prirodnih nepogoda. RRČv bi radio vezom prenosila informacije koje su se inače prenosile civilnom i vojnom fiksnom komunikacijskom mrežom. Na području Jugoslavije izgrađeno je sveukupno 60-ak radio-relejnih čvorišta, od toga ih je 20-ak bilo na hrvatskom teritoriju.

Nisu sva čvorišta napravljena jednaka. Neka su imala veću važnost od drugih, a neka su bila pridružena drugim objektima kao što je to primjerice slučaj s objektom na Ivanščici ili s čvorištem na Ličkoj Plješivici gdje se nalazila i radarska postaja. U pravilu su čvorišta bliža vanjskim granicama Jugoslavije bila slabije fortificirana jer se očekivalo da će određeni dijelovi teritorija u slučaju napada biti okupirani. Bilo je tu izuzetaka, ovisno o konfiguraciji terena koja ne bi dozvolila brz prodor napadača. U prosjeku su čvorišta bliža centru nekadašnje države bila čvršće građena. Ovo je veliko pojednostavljenje obrambene strategije bivše države, ali je nužno da spomenem barem neke osnove crtice te stragije da bi čitateljima bilo jasnije zašto je radio-relejno čvorište Petrova Gora  izgrađeno kako je izgrađeno.

Vrh Magarčevac

Radio-relejno čvorište izgrađeno je na vrhu Magarčevac, u blizini vrhova Mali i Veliki Petrovac – najviših vrhova Petrove Gore. Mali Petrovac je poznatiji kao lokacija Spomenika ustanku naroda Banije i Korduna dovršenog 1982. godine, a na Velikom Petrovcu su ostaci pavlinskog samostana  iz 14. stoljeća. Čvorište je izgrađeno puno prije Spomenika, dovršeno je na prijelazu 1960-ih u 1970-e godine, nismo uspjeli saznati točnu godinu dovršetka i stavljanja u pogon. Do njega vodi makadamska cesta koja se odvaja od asfaltirane ceste iz pravca Vojnića prema Spomeniku na Petrovoj Gori.

Na proširenju makadamske ceste kroz gusto raslinje jedva se nazire ograda koja još uvijek većim dijelom ograđuje nekada vrlo važni vojni objekt. Nešto je lakše primijetiti visoki stup za radio antene. Siva boja ga dosta dobro izdvaja od šumskog zelenila. Posebno se ističu valjkasta kućišta za antene na samom vrhu. Moj dugi pogled u antenski stup i procjenu njegove visine prekinuli su dečki iz Croatia Infiltrationa koji su me upozorili da pripazim na obuću jer će u objektu biti vode. Obuo sam Alpinine gojzerice koje me već godinama vjerno služe u obilaženju šuma i vrhova Hrvatske. Iz ruksaka sam izvadio dvije ručne lampe, Solarforce L2T i Nitecore SRT3, i potrpao ih po džepovima 5.11 hlača da mi budu pri ruci. Na putu prema objektu prošli smo pored antene. Zaključili smo da se na nju može relativno lako popeti, no da ćemo to ostaviti za kasnije i produžili prema malo većoj kući okruženoj zelenilom.

Na prvi pogled mi je zgrada radio-relejnog čvorišta izgledala poput malo veće privatne kuće. Nakon što smo ušetali u nju kroz podrumski prilaz za vozila, zaključio sam da se ipak radi o maloj zgradi na nekoliko nivoa – jedan malo ispod razine zemlje i tri iznad.

Ulaskom u prvu podrumsku prostoriju vidi se da je devastacija objekta poprilično uznapredovala. Kradljivci metala su si dali toliko truda da su počupali sve strujne (bakrene) žice iz zidova. Prostorije u kojima je nekoć bila kuhinja ostale su bez svih pripadajućih aparata, tek keramičke pločice na zidu i odvodi za vodu i zrak daju naslutiti nekadašnju namjenu prostorije. Penjali smo se polako, kat po kat, jer su dečki iz Croatia Infiltrationa mjerili prostorije laserskim metrom i bilježili izmjereno u skicu objekta. Pratio sam ih neko vrijeme diskutirajući kako kuća izgleda poput hotela i kako je nekoć morala biti prilično udobna za boravak. Kasnije sam saznao od osoba koje su u njoj boravile po službenoj dužnosti da je taj objekt imao luksuz kvalitetom usporediv s hotelom. Razlog tomu je činjenica da se radi o radio-relejnom čvorištu visoke važnosti koje je bilo spremno poslužiti i kao zapovjedno mjesto. Kvaliteta smještaja koja se još uvijek može naslutiti iz devastirane kuće govori tome u prilog, međutim kuća je manje važan argument za dokazivanje važnosti ovog objekta.

Kuća s tajnom

Na stepeništu svakog kata kuće nalaze se vrata za lift. S obzirom na visinu kuće, četiri kata računamo li suteren, lift se čini kao malo previše luksuzan dodatak. Međutim lift nije izgrađen da bi olakšao penjanje vojnicima po tih par katova. Sagrađen je da bi vojnicima olakšao penjanje i spuštanje u glavni dio objekta. Kuća površine oko 670 kvadratnih metara nije radio-relejno čvorište, ona je samo kamuflaža za glavni dio objekta koji se zajedno s komunikacijskom opremom skrivao duboko ispod površine zemlje.

Pogled u okno lifta daje tek naslutiti dubinu koliko je duboko smješten glavni/podzemni  dio objekta RRČ Petrova Gora. Kažem naslutiti jer baterijska svjetiljka snage 500 lumena kojom sam posvijetlio u okno nije dosegla njegovo dno. Kabina lifta je zaglavljena iza vrata u potkrovlju pa je okno slobodno gotovo cijelom svojom visinom. Na istom katu nalazi se i prostorija s devastiranim motorima koji su nekoć pokretali lift. Stepenice koje uz lift vode u podzemlje vrha Magarčevac su neoštećene i pružaju siguran način za ulazak u glavne prostorije RRČ-a. Armirani beton okna i stepeništa  preveliki je zalogaj i za najupornije i najdestruktivnije vandale i kradljivce sirovina.

Izgarao sam od znatiželje da vidim što skriva podzemlje, a Mihovil i Josip su, dobro upoznati s podzemljem, mirno odrađivali svoja mjerenja. Na kraju sam odlučio krenuti u istraživanje bez njih i rekao im da me potraže u podzemlju kad završe.

Provjerio sam obje svjetiljke, stavio rezervni set baterija u lako mi dostupan džep, pripremio fotoaparat i krenuo niz stepenice. Imao sam osjećaj da se spuštam cijelu vječnost. Svakim nizom stepenica moja znatiželja je rasla jer nešto što se skriva toliko duboko pod zemljom mora biti zanimljivo. Pri prvom silasku teško sam mogao procijeniti koliko sam duboko pod zemljom. Mihovil i Josip su laserom izmjerili dubinu okna lifta od najniže točke u kući i dobili 30 metara. Lift se zaustavljao par metara iznad najniže točke podzemnog dijela, a početak mjerenja je bila točka ispod razine zemlje pa bi podzemni dio mogao biti na 40 ili 50 metara ispod zemlje. Ležište lifta je danas prepuno vode u kojoj hrđa ostatak sustava za njegovo dizanje i spuštanje. Uski hodnik dug desetak metara vodi od lifta do podzemlja radio relejnog čvorišta.

Podzemna baza

Prolaskom kroz vrata ušao sam u velik prostor, bez obzira što mi je prvi pogled sužen uskim prolazima i hodnicima odmah sam dobio osjećaj grandioznosti objekta. Ravno ispred mene ukazali su se ostaci nekadašnjih kupaonica i WC-a. Hodnik ispred sanitarnih prostorija išaran je otvorenim šahtovima i sve je bilo, i vjerojatno ostalo, prekriveno vodom i nekom gustom crvenkastom kašom pomiješanom s običnim blatom. Jedini zvuk u podzemlju bilo je moje kretanje te sveprisutno  kapanje i curenje vode, a jedino svjetlo moja ručna svjetiljka.

Zakoračio sam u blato i kašu odlučivši prvo istražiti lijevi dio podzemnog kompleksa. Gojzerice su potonule u neprivlačnu masu, srećom, tek nekoliko centimetara. Uski hodnik me vodio do skretanja za stepenište koje vodi na drugi kat. Odlučio sam istraživanje kata ostaviti za kasnije i nastavio ravno pored prostorija koje su mogle biti samo kuhinja, menza i spremišta za hranu – danas su sve prazne. Na kraju hodnika je velika prostorija s brojnim ormarima za elektroničku opremu. Svi su razbacani i savijeni, a podosta ih nedostaje. Zaključio sam da je to bila radio soba. Moj zaključak potvrđuje i ventilacijski otvor u zidu sobe koji je nekoć vjerojatno bio pun specijalne klimatizacijske opreme, a danas slobodno propušta vodu u podzemni dio RRČ-a. Kroz taj otvor su nekoć radio uređaji bili povezani s antenama na visokom stupu. Dvije prostorije u produžetku radio sobe su neobično suhe i izgledaju kao spremišta dokumentacije i rezervne elektroničke opreme. Zaostale dokumentacije je iznimno malo, našao sam tek pokoju knjižicu održavanja pojedinih komada opreme. Kutije i dokumentacija pokazuju da je većina komunikacijskih uređaja u JNA bila zapadnog porijekla. Pronašao sam kartonske kutije dijelova za Sagemovu opremu i u servisnim knjižicama pročitao da se mahom radilo o Siemensovim aparatima. Izvori s kojima sam kasnije pričao su mi potvrdili da je većina komunikacijskih uređaja u RRČ Petrova Gora bila Siemensove proizvodnje, manji dio je bio proizvod jugoslavenske industrije (EI Niš), a znalo se tu naći i nešto ruske tehnike.

Vraćajući se istražiti kat spoznao sam da je podzemni dio konstruiran u profilu tunela s polukružnim svodom i visine dva kata. Stepenište me odvelo iznad prostorija za koje sam zaključio da su kuhinja, menza i prateća skladišta. Na katu sam pronašao malu prostoriju u kojoj se nekoć nalazila oprema za filtriranje zraka i vode. U produžetku su mali WC-i i tuš kabine, zatim veća prostorija s rezervoarima za vodu te više spavaonica. U spavaonicama sam otkrio izvor crvenkaste kaše koja prekriva hodnik donjeg kata. Kaša je nastala od materijala koji ima teksturu sasušene ekspandirajuće pjene, a bio je složen u saćaste kartonske okvire koji su nekoć činili ploče. Namjena tih ploča je vjerojatno bila toplinska (i možda zvučna) izolacija.

Izlaz u svijet

Vratio sam se do točke na kojoj sam ušao u glavni dio podzemlja i ovaj puta krenuo desno od ulaznih vrata. Odmah sam ušao u ogromnu prostoriju u kojoj su bez ikakve sumnje bili smješteni agregati za proizvodnju električne energije. U njoj su ostala samo betonska postolja za agregate, agregata više nema. Na zidovima ima nekoliko kutija s prekidačima i transformatorima. Soba s elektranom ima i izlaz u nuždi, dugi hodnik na kraju kojega je prolaz do površine s metalnim ljestvama. Kroz taj otvor danas u objekt ulazi voda, ali i svježi zrak.

Prostorija odmah do elektrane skriva ogromne filtre za zrak. Podsjećam čitatelje da je ovaj objekt mogao izdržati 30-40 dana bez kontakta s vanjskim svijetom u situaciji u kojoj vanjski svijet prže kemijski i biološki otrovi i radijacija nuklearnih eksplozija. Upravo kod filtara za zrak počinjala je sigurna zona podzemnog dijela čvorišta (onaj dio koji sam već obišao je činio sigurnu zonu). U produžetku podzemlja ogroman je prostor i njega većinom zauzimaju veliki tankovi za gorivo. Iza tankova za gorivo su teška pancirna vrata prepuna otvora. Njihova zadaća bila je razbiti udar moguće obližnje eksplozije, a ne hermetički zatvoriti sklonište. Dio hermetičkog zatvaranja odrađivala su već spomenuta vrata u blizini filtara za zrak. Glavna vrata su zaglavljena u otvorenom položaju jer je mehanizam otvaranja potpuno zahrđao. Njihova masa je sasvim sigurno više tona, ako ne i više desetaka tona pa će vjerojatno u tom položaju ostati zauvijek.

Iza vrata je dugi hodnik na kraju kojega sam vidio svjetlo. Danje svjetlo, da ne bi bilo zabune. Radio relejno čvorište smješteno je na brdu (vrhu), a podzemni dio se pruža tako daleko da izbija na bok tog brda. Taj bočni ulaz vjerojatno je zamišljen za lakšu opskrbu podzemnog dijela, a sam ulaz je skriven običnom kolibom koja izgleda poput kućice za alat. Takva kućica nije bila čudan prizor u šumi ukoliko se uzme u obzir da se nalazi nekoliko stotina metara od nadzemnog dijela RRČ-a i debelo unutar ograđenog prostora baze. Moj inicijalni osjećaj grandioznosti se apsolutno potvrdio. Zahvaljujući dečkima iz Croatia Infiltrationa i njihovom preciznom laserskom mjeraču sada znam da je površina tunela 950 kvadratnih metara, a tome valja pribrojiti i 250 kvadratnih metara “stambenog” dijela na drugom katu podzemlja. Ove površine ne uključuju stepenište.

Iznad šume

Vratio sam se natrag u podzemlje radio-relejnog čvorišta i tamo zatekao Mihovila i Josipa kako nastavljaju svoja mjerenja. Zajedno smo još jednom prošli cijelo podzemlje diskutirajući za što je koja prostorija nekoć služila. Iz podzemlja smo izašli kroz tunel, a ne kroz stepenice i uputili se ravno prema anteni. Naumio sam se popeti na vrh i znao sam da će Josip sasvim sigurno ići sa mnom.

Antenski stup je montiran na betonsko postolje i izdiže se iznad krošnji drveća. Kroz sredinu stupa do samog vrha prolaze servisne stepenice/ljestve. Njima smo se Josip i ja počeli penjati prema vrhu. Pogled odozdo na antenski stup vizualno vara, čini se daleko nižim nego što doista jest. Visina mu je 60-ak metara od tla. Metalne ljestve su isprekidane platformama jer su nekoć prema antenama na vrhu išli brojni kablovi koje je valjalo održavati i mijenjati. Danas su svi ti kablovi ukradeni, ali vodilice koje su ostale na stupu pokazuju da ih je bilo puno. Stup se prema vrhu sužava pa tako i platforme postaju sve skučenije. Kako smo napredovali prema vrhu, tako je vjetar postajao sve glasniji. Zvučnu kulisu dopunjavalo je škripanje antenskog stupa koji se ljuljao na vjetru. Ugođaj me jako podsjetio na igru Far Cry 3 – tko je igrao znat će na što mislim.

Finalna platforma nešto je prostranija i ograđena. Oko i iznad nje nalaze se kućišta za antene. Ne znam da li su u njima još uvijek antene i na toj visini nismo imali želju provjeravati. Tim više što nam je trebala koja minuta da se priviknemo na konstantno ljuljanje antenskog stupa. Pogled koji puca s vrha stupa vrijedan je svakog napora pri penjanju i svakog trenutka nervoze zbog škripanja sada već zahrđale konstrukcije stupa. Na vrhu smo se zadržali pola sata. Vrijeme nam je brzo prolazilo dok smo komentirali konstrukciju stupa i gradnju samog objekta okruženi samo bukom vjetra i lišća.

U nepreglednom zelenilu koje okružuje lokaciju Magarčevac najlakše je vidjeti i prepoznati Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna, monumentalno djelo poznatog hrvatskog kipara Vojina Bakića. Njegova sjajna čelična oplata lako se razaznaje na zelenoj podlozi. Na žalost i s ove udaljenosti vidljiva su oštećenja izazvana krađom nehrđajućeg čelika s oplate spomenika. Sumrak nas je natjerao da prekinemo uživanje u pogledu i započnemo silazak. Na odlasku smo odlučili posjetiti Spomenik, ali to je priča za neku drugu reportažu.

Tekst i fotografije: Goran Maravić